Zašto Kina ulaže napore u očuvanje pandi, a zanemaruje druge ugrožene vrste?

Foto-ilustracija: Unsplash (Ying Wu)

Status velike pande promenjen je 2016. godine, otkad se ova vrsta vodi kao ranjiva, dok je do tada bila u kategoriji ugroženih. Kina je uložila višedecenijski rad kako bi uspela da spasi ovu životinju, ali u istom periodu je opala populacija nekoliko vrsta mesoždera sa kojima pande dele staništa.

Stručnjaci upozoravaju da bi ovakva praksa mogla da ugrozi čitave ekosisteme. Studija koja je uspostavila ovu razliku između uspešnog rada na očuvanju medveda koji su tipični za kinesku regiju i drugih životinja kojih je sve manje, ispitala je 73 zaštićena područja u ovoj zemlji, među kojima su i 66 rezervata za divlje pande.

Naučnici su otkili da su iz većine ovih rezervata nestali leopardi, vukovi i azijski divlji psi, čija populacija je smanjena za neverovatnih 95 odsto.

Pretpostavlja se da je politika očuvanja usmerena na jednu vrstu doprinela tome.

Naučnici napominju koliko je važna uloga predatora u lancu ishrane – stabilna populacija predatora održava lanac u ravnoteži, te obezbeđuje da nijedna vrsta ne bude prenaseljena niti da se iskoriste svi resursi staništa. Ipak, ukoliko dođe do opadanja populacije predatora, to utiče na celovit ekosistem i nije pogodno za očuvanje zdrave životne sredine.

Faktori koji utiču na smanjenje broja ovih mesoždera su: seča šuma, gubitak staništa, krivolov i bolesti.

Džinovska panda je još od 70-ih godina prošlog veka u središtu pažnje u svojoj borbi za opstanak. Ključni deo napora za očuvanjem populacije ovih crno-belih stvorenja ležao je u uspostavljanju rezervata za pande. Kina je izgradila ogromne rezervate u svojoj zemlji, u planinskim područjima gde ima dovoljno bambusa, kako bi ove životinje koje su patile od gubitka staništa mogle da prežive.

Međutim, pojedine životinje, poput leoparda ili vuka, imaju izraženiju potrebu za prostranstvom.

Foto-ilustracija: Unsplash (Elena Loshina)

Eksperti su još ranije upozoravali da politika očuvanja vrsta ne može biti uspešna ukoliko je sav fokus na jednoj populaciji i čuvanju vodećih vrsta, dok druge, manje poznate ugrožene životinje mogu nestajati u senci, što bi bilo ispraćeno i narušavanjem ravnoteže ekosistema.

Istraživači studije zato su predložili nekoliko postupaka kako bi se disharmoničan odnos u očuvanju brojnih populacija doveo na stabilan nivo: neophodno je ustoličiti planove za rešavanje problema jedinstvenih za svaki planinski predeo, obnavljanje staništa, adekvatnu zaštitu od lovokradica, ograničavanje broja domaćih životinja na mestu gde žive divlje i uspešno upravljanje potencijalnim sukobima između ljudi i životinja. I pored pomenutih mera, očekuje se da će biti potrebne decenije kako bi se osigurao opstanak trenutno najugorženijih vrsta u ovoj regiji.

Jelena Cvetić