Neurobiolozi prebacili sećanja iz jednog puža u drugog

Hej, hej!

Iz nedelje u nedelju sve mi je teže da osmislim pozdrav na početku blog posta. U početku mi je ideja bila da svaki put koristim drugi, sada kada mi je ponestalo pozdravnih reči, konzistentnost je dobila na ceni. „What is up you guys?“ mi je jedna od dražih opcija, po uzoru na mog omiljenog tipa sa interneta, ali bukvalan prevod na srpski „Šta je gore, momci?“ mi ne ide na ruku – ne želim da mi poneki muški čitaoci (momci) šaljivo odgovore „nebo“ (šta je gore). Zapravo me zanima kako ste. Svi odreda.

Dakle, konačno imam unifikovan način da otvorim svoje nedeljno neformalno pisanije: „Ćao svima! Kako ste?“.

Zaista očekujem odgovore!

No, da konačno pređemo na našu današnju temu.

(Ako vas puževi zanimaju više nego autorka teksta, počnite čitanje odavde)

Foto-ilustracija: Pixabay

Prošlog četvrtka šokirala sam se saznanjem da drveće ima sopstveni puls, a ove uspehom naučnika da sećanja jednog morskog puža prebace u drugog. Ma čekajte, zapravo, šokantna mi je već činjenica da sluzavci s kućicom imaju uspomene!

I čega se uopšte sećaju – dece kako im pevaju „Pusti pužu rogove na babine dolove, ako nećeš pustiti, ja ću tebe ubiti, sekirom po glavi, na zelenoj travi!“? Pretnja ubistvom je baš bezveze uspomena, moram priznati.

Da je moje sećanje zaključno sa jučerašnjim danom prebačeno u drugog čoveka, u njega ne bi bilo uključeno znanje sa časa biologije: PUŽEVI PAMTE.

Iako ne nosimo svoju kuću na leđima, imamo nekoliko sličnosti sa ovim mekušcima. Morski puževi imaju tek 20 hiljada neurona, 5 hiljada puta manje u odnosu na ljude. Istraživači su dugim proučavanjem otkrili da morska stvorenja umnogome liče na sisare – osim toga što je njihov proces održanja u životu jednostavniji. Ipak, prenos nervnih impulsa u njihovim telima vrši se na istovetan način kao u našima.

Najimpresivnije od svega? Kopiranje sećanja bi u budućnosti moglo da se vrši i na ljudima.

Za početak, kako ono uopšte funkcioniše na morskim puževima?

Naučnici sa kalifornijskog univerziteta u Los Anđelesu (Sjedinjene Američke Države) slali su električne šokove u repove vrste Aplysia, ne dovoljno jake da ih povrede, ali dovoljne da prouzrokuju blagu bol i njihovo povlačenje u kućicu.

Puževi koji su prošli kroz ovakve traume razumljivo su se više plašili sveta oko sebe, te su se, kada bi im neko pokucao na kućice, brzo uvukli u njih i sakrili na u proseku 50 sekundi. S druge strane, Aplysia koji nisu prošli kroz serije elektrošokova proveli bi u kućici samo koju sekundu nakon kucanja, te bi brzo nakon toga ponovo izašli.

Neurobiolozi su zatim izvukli ribonukleinsku kiselinu (RNK) iz nervnih sistema obe grupe kako bi RNK puževa koji su dobijali elektrošokove ubrizgali u nešokirane puževe, dok je njihov RNK ubrizgan kontrolnoj grupi.

Oni koji su primili RNK od „traumatizovanih“ sluzavaca reagovali bi na kucanje gotovo isto poput njih, te su se u proseku povlačili u kućice na 40 sekundi. Kod kontrolne grupe nije bilo promene, što je pokazalo da promena u ponašanju nije posledica transfera RNK, već sećanja koje je RNK nosila.

Međutim, određeni stručnjaci izražavaju rezerve prema novom otkriću. Tomas Rajan sa dablinskog univerziteta izjavio je: U ovakvom dogmatskom polju, u okviru kojeg čekamo povlačenje određenih ljudi kako bismo nastavili dalje, potrebno nam je što više svežih ideja. Izveštaj losanđeleskih istraživača navodi nas u zanimljivom smeru, ali meni istovremeno izaziva i ogromnu sumnju.

Da li ste i vi skeptici?

Jelena Kozbašić

slični tekstovi

komentari

izdvojene vesti